Ograničenja su, kao i strahovi, samo iluzija

Koliko često oko sebe čuješ riječi poput; ne mogu, ne znam, ne ide? Koliko često ih sama izgovoriš? Kad malo razmisliš, zapravo je nevjerovatno koliko su se ograničenja neprimjetno infliltrirala u naš život i polagano koče naš razvoj.
Znala sam se nebrojeno puta iznenaditi kad bi čak i iza najvećeg osmijeha i naglasnijeg govornika, koji nas automatski navode na vjerovanje da pršte samopouzdanjem i da nema toga s čime se ne mogu nositi, ugledala strah. Od promjena, pomicanja vlastitih granica.

Nismo svi isti i nekome je sasvim svejedno gdje je danas, a gdje sutra,  posebice kolika su i kakva ograničenja kojima se ogradio. I to je ok.  Dok god je čovjek sretan sa svojim izborom. No što kad prestane biti?

Teško je jutros bilo izvući se iz kreveta, hladno za nepovjerovati, no uspjela sam nekako. I da bi otjerala tmurno sivo jutro od sebe ponosno sam navukla svoj najdraži pulover, raspustila kosu i nabacila malo maskare. Neće mene jedan hladni vjetar i stupanj dva obeshrabriti. Izašla sam na ulicu i ubrzo shvatila da mi spuštena kosa nije bila najpametniji izbor, pa ni maskara jer mi od hladnog vjetra uvijek suze oči. No dobro, što sad, biti čupav i imati prirodni smokey eyes je in. Valjda.
Ulazim u pekaru po pecivo. Prodavačica uzrujano s nekim priča na mobitel. Čujem kako ponavlja, ne smijem, ne mogu…Poslužuje me rastreseno, na rubu suza. Nije mi to prvi dolazak u tu pekaru i nije to prvi puta da je čujem kako tako razgovara. Znam da sam često pomislila kako će pokraj problema koje očito ima na spisak uskoro dodati i svoj otkaz. Jedno ne ide pokraj ne mogu i ne smijem.

Proganjala me u mislima ta žena gotovo cijeli dan. Dok se nisam našla na kavi sa prijateljicama i pobliže upoznala sa njihovom šarolikom paletom ograničenja koja su si odlučile natovariti na vrat. Ne mogu više raditi ovaj posao, ne mogu smršaviti, ne mogu se ostaviti pušenja, ne mogu popraviti odnos sa sestrom/bratom/mužem, ne mogu ovo, ne mogu ono…Nisam ni ja iznimka. Shvatila sam da sam dan prije u nekoliko navrata samoj sebi rekla, neću to moći. Naravno da su to ne mogu popratile rijeke opravdanja. Stvarnih? Ne bih rekla, nikakva naša reakcija koju pokreće strah ne može biti stvarna. Jer realno gledano malo što što zamislimo je zapravo nemoguće. Može biti teško dostižno, može zahtijevati jako puno vremena i truda, ali nije nemoguće.
Tu vjerovatno i leži problem, u tom saznanju da nešto zahtijeva puno vremena i truda.

Nije li to ne mogu, jednostavno lijena sam? Ne da mi se?
Sasvim je u redu biti ponekad i lijen, no onaj tren kad shvatiš da se ljudi oko tebe pokreću, ostvaruju svoje zamisli, prevladavaju svoje prepreke, tada jedino svojoj lijenosti i možeš predbacivati svoje stajanje na mjestu.

Kad kažemo ne mogu skidamo sa sebe odgovornost za svoje odluke i ponašanje. Netko ili nešto drugo smatramo krivcem našeg neuspjeha. Razmišljati na takav način je možda manje bolno, no izostaje zadovoljstvo, onaj divni osjećaj koji samo jedno pobjeđeno ne mogu može probuditi u nama.

Na svijetu ne postoje ograničenja osim onih koji se nalaze u našem umu.

Onih koje si natovarimo na leđa i uporno vučemo sa sobom kud god krenuli.  Strpljivo i pokorno baš kao prvašići sa onim svojim, iz godine u godinu, sve težim torbama.

Srušiti svoja ograničenja ponekad nije uopće lako. Nekad smo toliko zatrovani osjećajem da je nešto nemoguće i neizvedivo, da nas to dugi niz godina može držati na istom mjestu. Srećom, postoji jedna tehnika koja provjereno uvelike pomaže da se hrabro suočimo sa svojim ograničenjima:

Svaki dan učini jednu stvar koje se bojiš.

Dobro, možda ne svaki dan, ali barem par puta tjedno, i ne moraju to biti velike stvari, sitnice su dovoljne. Primjera zaista ima mnogo i naravno ovise o tome što je to što nam stvara anksioznost, evo nekih prijedloga;
započni razgovor s neznancem, budi offline jedan cijeli dan, otputuj negdje sama, isprobaj nešto novo, otiđi na spoj na slijepo…

Nema boljeg ljeka za podizanje razine hrabrosti i smanjenje ograda koje smo postavili oko sebe uvjereni da nešto ne možemo od redovitog testiranja svojih strahova.
Adrenalin koji nas pukne nakon što učinimo nešto čega smo se užasavali je naprosto divan. Odjednom smo neustrašivi, puni energije. Osjećamo se živima i ćesto zahvaljujući naletu pozitivne energije ohrabrimo se učiniti još poneku stvar koju smo dugo izbjegavali. Odjednom se prilike same odmotavaju, sve nam nekako ide na ruku, znamo reći, baš me krenulo, imam sreće.
Ma nije to. To je samo rezultat našeg pokretanja. Reakcija na našu akciju.

“Ograničenja su, kao i strahovi, samo iluzija” Michael Jordan

Znam se plašiti nepoznatih situacija i ljudi jer sam netko tko voli imati sve pod kontrolom. I volim što više unaprijed znati, pogotovo ako je to nešto što prvi puta radim. Milijun kako i zašto.
Sad možete zamisliti kako izgleda bilo što što mi se dogodi van uhodanog sistema. Nisam nefleksibilna, brzo se prilagodim na novonastale uvjete i prihvaćam ih, ali taj početni strah od nepoznatog zna me gotovo paralizirati.

Sjećam se kad sam tek došla u Dublin i bila u potrazi za poslom. Tražila sam posao online preko raznih servisa sa oglasima i prijavljivala se na otvorene natječaje. No ovdje je ujedno svakodnevna praksa i šetnjica po gradu i ostavljanje svog CV-a gdje god vam padne na pamet, neovisno o tome postoji li otvoren natječaj ili ne. Na ovakav način ljudi najbrže i najčešće dobiju posao, stoga takvu vrstu potrage nisam mogla zanemariti.
I dok to nekome dođe k’o dobar dan, ja sam umirala od straha. Samo nebo zna zašto. U mojoj ludoj glavi, gdje sve mora biti po propisu, bilo je besmisleno nuditi se ako nitko ne traži. Znala sam poput kakve luđakinje kružiti oko željenog objekta svog zaposlenja tražeći pogodan trenutak kad ću pristupiti nekome, uvaliti mu CV i šmugnuti petama vjetra. Srce bi mi lupalo sto na sat, ruke se tresle, a moj razum se obrecao na mene; Isuse, ne budi takva p…a! Ako si preživjela porod, možeš sve!
Trebam li napominjati da sam nakon što bi predala svoj CV šetala gradom poput pauna kad ponosno pokazuje svoje perje? Nitko mi nije bio ravan. I svaki sljedeći ostavljeni CV bio je mačji kašalj, moje samopuzdanje na nivou i ono najbitnije moja energija pozitivna i zarazna.

Limitations can only be true as long as we believe in them.
Believe in yourself instead.
Amazing things will happen.

Doe Zantamanta

Zamisli život kao jedan veliki kotač.
Taj kotač može stajati na mjestu.
Može ići unatrag.
Može ići naprijed.
Pokreće se isključivo upotrebom naše snage, našeg vjerovanja da to može, da je za to sposoban.
Koliko onda ima smisla kriviti kotač za svako mirovanje, svaki korak natrag kad znamo da mu  napredovanje omogućava jedino naša volja?

Ostajte mi dobro,
vaša Brankica